Wednesday, April 20, 2016

My big fat wedding tips...

My story begins with the wedding... that big, happiest, day of every couple. I was pretty secure in what I was doing about that whole organization thing and I really knew what I want. I don't know if there is future newlyweds among you, but organizing a wedding can be very stressful for a groom and of course a bride. You probably want a perfect day, perfect weather, perfect everything, but you know what, you will have a a perfect time no matter what, because you are marrying someone you love.

Every country in the world has its own customs when it comes to weddings, but I think most of the newlyweds are looking to save money when organizing the big day.

So, I am gonna give you a few tips:

First, don't save money in arranging a photographer: Photos are for life, and it is important for them to be perfect.

Secondly, try to save money when buying a wedding dress. Renting a wedding dress is too much expensive in Croatia. Prices are like more than $800 for just renting. I bought one online, from China, and I made the best decision ever. If you want to do the same, make sure that the website is trusted and that they really offer what you can see on the page. My dress was slightly revised, but in the end it was perfect for me, and I saved around $400.



Thirdly, you can try to save money on the things you can do by yourself for example invitations and corsages which are not to hard to make.You just have to find the one you like, buy some material and you need to have time for doing it. I made mine myself and I think they were just perfect.



Fourthly, in Croatia, ordering a cake is always more expensive in big cities than in small towns so you can order yours from a small town. You can save more than $500 for cakes.

Last, but maybe most important, is the restaurant were you are going to celebrate your wedding day. I know that some of you would like to have big fancy restaurant, but you have to know that a bit of light efects and flowers can make any restaurant a place from a dream. Also, restaurants in a big cities are more expensive than those in small towns which can be very beatiful and can have even better food.  










 I made menus for the tables, numbers of the tables and a list of the guests myself. It was fun making it and I saved some money. If you need some tips of how to do those things you can comment and I will be happy to help.  

I know that weddings are not cheap and I am sure that you want to have a perfect day, but also you want to spend less money so I hope that those tips were a bit helpful. 


(Photos by Gospon slikar weddings; Restaurant "Za vašu dušu", Cakes: Rihter Slatki zalogaj)


Sunday, April 17, 2016

What can you do...?

So... New blog title, new style, new beggining, jobless beggining. I recently lost my job, I was a journalist at the local newspaper/web page. I wrote many interesting stories, meet many interesting people and... I was pretty miserable... not because of the job, but because I couldn't write about things that I like. So, now I am taking everything into my hands and I am going to write about things that are interesting and important to everyone.

The other thing is, I got married, so that story showed me that many newlyweds have very tough time to organize everything. I like organizing things and wedding was a great opportunity to improve my organizing skills. I am going to try make that day easier to everyone.

Besides that, when you are unemployed you have plenty of free time so I am trying new things. I am learning how to cook, gardening, I am cleaning and doing all of that "desperate housewifes" chores 

So...lets begin...

Monday, November 2, 2015

Velika Gorica – ljepotica u srcu Turopolja

Da dok čekamo treći dio mog puta u London, točnije onaj treći dio koji je uključio prekrasan Amsterdam, nažalost uz sve obaveze nisam stigla objaviti i taj dio, ali budem, sigurno, željela sam objaviti jedan tekst koji sam pisala povodom jedne prijave za posao. Naime, riječ je o mom gradu, gradu u kojem sam odrasla i u kojem živim, gradu Velikoj Gorici.



Velika Gorica – ljepotica u srcu Turopolja

Velika Gorica šesti je grad po veličini u Hrvatskoj, a ujedno najveći i najznačajniji grad Zagrebačke županije. Iako često možda u sjeni Zagreba, on privlači svojom urbanom jezgrom i prelijepom ruralnom okolicom, a sa svojom bogatom kulturnom i povijesnom tradicijom koju čuva i njeguje, idealno je turističko središte.

U srcu Turopolja, Velika Gorica okružena je prekrasnim ravnicama Turopoljske nizine i Posavine, a čuvaju je “bregi” Vukomeričkih gorica. Urbana jezgra privlači uređenim ulicama obučenim u drvorede kestena, prekrasnim cvjetnjacima i parkovima, a ruralna okolica vinogradima, šumama, rijekama i potocima. Svatko će pronaći nešto za sebe jer osim samog grada, cijelo Turopolje skriva veliki broj turističkih destinacija.

Možda su najljepše drvene kapelice Turopolja i Pokuplja koje su jedinstvene u svijetu. Ove krasotice gradili su majstori palirskih i tesarskih družbi Turopolja najčešće od hrastovine, a danas ih je sačuvano samo jedanaest. Osim kapelica tu su kurije, čardaci i dakako Muzej Turopolja, čuvar tradicije i povijesti u srcu grada.

Stari grad Lukavec nekada je branio Zagreb od Turaka, a danas je postao popularna turistička destinacija te domaćin brojnim manifestacijama. Jedna od njih je Turopoljsko Jurjevo koje bi uskoro od lokalnog ponosa moglo postati svjetska baština UNESCO-a. Ovom se manifestacijom njeguju običaji vezani uz obilježavanje blagdana sv. Jurja, a Turopoljsko Jurjevo već je upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Čak su stari Rimljani prepoznali ljepote i pogodnosti turopoljskog područja radi čega se tu skrivaju brojna arheološka nalazišta, a najpoznatiji je arheološki park Andautonija u Ščitarjevu.

Poznat po Turopoljskom fašniku, kao grad koji ima svoju ružu te koji je za cvijeće i uređenje dobio Srebrni cvijet Europe, a od prije par godina i kao grad u kojem je nastala hrvatska baklava, Velika Gorica nudi mnogo toga. Proslava Ivanja, Lucijini dani, Goričke večeri, Proljeće u Andautoniji, samo su neke od manifestacija koje svake godine privlače brojne posjetitelje i promiču kulturu ovoga kraja.

Tuesday, December 30, 2014

Travelling part two: London calling

Ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Već onoga trenutka kada smo stigli na "otok" sve je bilo drugačije iako smo putovali po mraku. Kada smo se približili gradu počele su se nazirati neobične kućice u nizu, uska, šarena vrata, uličice kao iz Mućki, vožnja po lijevoj strani, London je zaista od početka imao nešto posebno. 

U noći smo stigli do hostela, a ono što je u ovom slučaju bilo najsmješnije su lica nas koji nikada nismo bili u hostelu. Naime, prva stvar je bila činjenica da nije bilo lifta tako da je svu prtljagu trebalo dovući do drugog kata. Druga stvar bila je uspjeti naći sobu. Motali smo se, s jedne strane na drugu i napokon pogodile hodnik, i na kraju zgrade našle sobu. Srećom, nas je bilo osam, tako da smo sve zajedno bile u istoj sobi. I onda je uslijedio pravi šok. Ok, čula sam priče da hosteli baš i nisu najčišća mjesta, a prijateljica mi je naglasila kako je pametno nositi svoju deku, jastućnicu i plahtu (to sam poslušala) i nisam se prevarila. Osim  toga što su kreveti bili katastrofa (zatvorski, ja bih rekla), tuš je bio u sobi (presmiješno), sve je izgledalo prljavo i poticalo na želju za povratkom doma. Ali dobro, što je, tu je, sada smo bili tisućama kilometara od kuće i povratka nema.

Ja sam dobila krevet na kat na koji sam se jedva uspjela popeti i to uz pomoć kauča koji je bio uz krevete. Raspakirali smo stvari, išli u kupaonu tri hodnika dalje od naše sobe i napokon se smjestili na spavanje. Mogli smo malo dulje odspavati jer smo u razgledavanje sutradan trebali krenuti tek oko podneva. Ali čemu spavati, to možemo i doma te smo već od 9 sati bili na nogama. Moj problem sa silaženjem s kreveta nije se poboljšao te sam se cijelu noć morala pentrati i spuštati s kreveta kao majmun kako bih došla do wc-a, ali s obzirom na količinu sna u posljednja četiri dana svi smo spavali kao zaklani. Ujutro smo pojeli ono što nam je bilo pri ruci i otišli u "Crazy baker" (mali kafić koji je posluživao i klopu- skupu klopu) i popili finu kavu. U dućanu smo kupili vodu (jer pipovača nije toliko dobra kao u Hrvatskoj) i čekali okupljanje kako bismo mogli u razgledavanje. Nedostatak sna više nije smetao, svi smo bili dobro raspoloženi i spremni za dugo šetanje Londonom.

Oyster je bio u džepu i metroom smo krenuli do Piccadilly Circusa od kojeg smo dalje išli pješice. Prvo smo prolazili kroz St. James's park gdje je bilo toliko živina da bi se i naš zoološki posramio, pa do Buckinghamske palače, Trafalgar Squarea, parlamenta i Big Bena, London Eyea te napokon do stanice Waterloo gdje smo napokon pojeli nešto i to gdje drugdje nego u McDonaldsu.

Hodanje, hodanje i još malo hodanja, prošli smo kilometre i kilometre, ali sada smo barem bili siti. Prošli smo pokra The Globea, Sheakspearovog kazališta, Vinoplosa (hahaha) i na kraju došli do po meni najljepše građevine u Londonu - Tower bridgea, prizor je bio prekrasan, pogotovo kada je pala noć.

Curama i meni bilo je dosta hodanja te smo odlučile vratiti se do hostela. Nakon što smo došle u naš kvart, kupile smo pive (rekle stričeku da nam preporuči neku englesku pivu) i vratile se do sobe. 

Ono što je bilo otkriće je činjenica da Hostel ima party room, to je jedna super stvar. Uzmeš svoju cugu i sjedneš si na kauč, slušaš glazbu, plešeš... Dovoljno govori činjenica kako sam opet išla spavati u rane/kasne sate.


Utorak, 8. listopada 2013.- Windsor, Stonehendge i Bath

Došlo je vrijeme za povijesnu turu, bilo bi lijepo spavati, ali spavati se može i u busu tako da smo krenuli na ovaj zanimljiv izlet. Drndali smo se do Windsora, i iako nismo baš nešto mogli vidjeti, prošetali smo gradom koji je zaista zanimljiv izgledom na onako simpatičan način. Šareni prozori promatrali su nas od svuda, uske uličice, prekrasni krajolici, predio je bio divan. Našetali smo se, vidjeli gradić i vratili se prema busu.
Nakon poprilično dugog puta, došli smo do Stonehendgea koji je jedno smiješno i ustvari niš posebno mjesto, bar po mom mišljenju. Fora je, ali ionako ne možeš ništa vidjeti izbliza jer za blizinu od 10 metara moraš platiti 10 funti, tako da smo ga mi pogledali s 20 metara.
 Najzanimljiviji je bio Bath, iako sam ja osobno bila toliko gladna da sam samo razmišljala o hrani. Na početku grad je izgledao kao grad duhova što ni ne čudi s obzirom na to da su ga gradili masoni, ali kada smo ušli u središte tog gradića stvarno je prekrasan. Šetali smo, vidjeli što sve ima i na kraju razgledali najzanimljivije - PUB i klopu i pivu.
 Nažalost nisam uspjela završiti desert, ne običan desert nego najfiniju panacottu/cheeseecake na svijetu (to neću nikada prežalit) jer smo morali trčati na bus.
 Kada smo stigli do hostela, kupili smo neš za popit i nastavili sa onim "ni brige ni pameti dijelom" i to ponovno do ranog jutra.

Srijeda, 9. listopada 2013. - Wimble, Sherlocks House, Kensinghton Gardens (Peter Pan :D), Kings Cross Road, Arsenalov stadion

Kako najbolje vidjeti London nego iskusiti sve radosti vožnje podzemnom, šetanja i traženja mjesta koja smo željele vidjeti. Prva točka Wimble - stadion na kojem se održava Wimbledon. Moram priznati da, iako nisam imala neku žarku želju vidjeti, jako guba građevina.


Druga postaja - Sherlockova kuća, Ok, Englezi stvarno od svega naprave atrakciju, ali s obzirom na činjenicu da je Sherlock popularniji od njegovog tvroca Sir Arthura Conana Doylea nije ni čudo da je i Holmesova kuća na adresi 221B tako popularna.

Sve je nepravljeno u tom stilu i jako zanimljivo, a u suvenirnici se mogu kupiti suveniri s prigodnim motivima.


Meni najdraže mjesto u cijelom Londonu je Kensinghton Gardens gdje boravi dječak koji nije želio odrasti - Petar Pan. Savršeno, bar na jedan trenutak opet sam bila dijete :D. Pogledali smo i Dijanin memorijalni centar i Serpentine Galleries. Kings Cross zanimljiv je zbog tri stvari, prekrasne arhitekture, perona 9 i 3/4 iz Harryja Pottera (ponovno atrakcija za turiste) i hraaaaneeee. O da, već sam umrla od gladi i jedva sam čekala klopu. Zato smo jeli u meksičkom fast foodu, tako da sam po prvi put probala burito :D


Na kraju, posljednja postaja, bar toga dana bio je Arsenalov stadion tako da sam se uspjela slikati s Thierryem Henryem, s kipom, ali opet.

Navečer ponovno partijana, ja sam bila u party roomu s curama, ali sam ipak malo ranije otišla spavati. Na kraju sam se prenaspavala i bila umornija nego od pet sati sna ko do tad...







Sunday, January 12, 2014

Travelling part one

Mala promjena, hehe. Da, razmišljala sam o čemu pisati, ali eto s obzirom na to da je prošla godina meni bila zaista turbulentna, dogodilo se svašta. Možda nešto najbolje iz te godine, osim diplome naravno, je dakako "apsolventsko" putovanje u Pariz, London i Amsterdam. Deset dana bez brige i pameti zaista je vrijedilo provesti negdje daleko. Meni je možda najstresnije bilo razdoblje prije putovanja jer sam u to vrijeme završavala diplomski rad, koji sam, naposljetku, završila i printala točno pola sata prije nego sam trebala doći do Velesajma gdje nas je čekao bus. I uspjela sam, umorna i nervozna, printala sam posljednju stranicu svog rada kod mame na poslu i odahnula onoga trenutka kada je to bilo gotovo. Sada sam mogla uživati desetak dana i ne misliti ni na faks, diplomski, posao, obaveze kod kuće, bila sam slobodna, s kombinacijom funti i eura u novčaniku, putovnicom koju sam nosila iz principa jer sam ju izvadila godinu dana prije nego smo ušli u Europsku uniju, starim bakinim mobitelom sa samo tri broja, kako me nitko ne bi smetao i posuđenim fotoaparatom (jer moj nije toliko dobar). I tako slobodna, napokon sam prestala razmišljati o svemu što me mučilo.

Petak, 4. listopada

Zagrebački Velesajam

Nešto prije 16 sati stigla sam na prvo odredište, našla se s curama i čekala bus.
Prozvali su nas, platile smo ostatak za putovanje i krenulo je ukrcavanje. Ukrcavanje je trajalo skoro toliko koliko smo čekali na granici s Slovenijom. Bus na kat imao je poteškoća ukrcati stvari jer pretpostavljam nitko nije imao na umu kako na putovanje budu išle i žene koje nemaju mjere što se tiče prtljage, tako da su vozači s prtljagom igrali tetris. Ja sam, upravo iz tog razloga, štedjela na odjeći te mi je bio dosta jedan manji kofer. Ipak, nakon nekih 45 minuta ukrcali smo se i krenuli. Činjenica je bila da smo krenuli gotovo sat i pol kasnije (možda i više), ali sve bi bilo u redu da na granici ispred nas nije bio kombi neeuropskounijskih registracija. I eto nakon sat vremena na slovenskoj granici napokon smo, zapravo krenuli. Tako, razgovarali smo, jeli, spavali, jeli, razgovarali, spavali, jeli, razgovarali i nakon jako puno sati, oko dva sata popodne sljedećega dana stigli u Pariz.


Subota, 5. listopada

Pariz

Iako je većina ljudi oduševljena Parizom, ja nisam u toj većini, po meni, malo veći i lijepši Zagreb... je, zaista je lijep nema što, ali nije me se pretjerano dojmio. Možda zato jer smo tamo bili samo dva dana.


Došli smo do hotela, iskrcali prtljagu (iskrcavanje je trajalo gotovo kao i ukrcavanje), ugurali je u sobe, nešto pojeli i krenuli na iscrpljujuće razgledavanje grada. Od Luksemburških vrtova, Pantheona, katedrale Notre Dame, Trijumfalnih vrata i na samom kraju nakon kilometarskog po 100 km/h šetanja došli smo do Eiffela.


Neki su gore išli liftom, neki pješice, a ja sam ostala dolje i razgledavala okolicu. Moje oduševljenje putovanjem toliko je bilo poljuljano, a ako dodam i strah od visine, jednostavno nisam željela ići. Kupila sam razglednice, zujala naokolo i naposljetku su se svi vratili pa smo krenuli nazad u hotel.





Nedjelja, 6. listopada


Pariz - Versailles, Montemartre

Nakon samo nekoliko sati spavanja, probudila sam se i više nego strgana. Na naplatu je došlo spavanje u busu od prošle noći iako se meni nije bilo teško naviknuti i stisnuti u sjedalo busa s obzirom na moju visinu, odnosno "nizinu" od 1,58. Ali, čekao nas je dug dan, prva stvar bila je spakirati do kraja stvari, nešto pojesti i ponovno ukrcati prtljagu u bus. Tome su se vjerojatno najviše veselili vozači koji su još jednom mogli igrati tetris (sada je to išlo brzo, a pravi izazov čekao ih je na povratku zbog shoppinga u Londonu).


Prva postaja Versailles, "mala" palača ne tako predaleko od Pariza. Nažalost za njegovo razgledavanje nismo imali baš puno vremena, a palača je zaista velika tako da smo trčali kroz prostorije. Vidjeli smo poznatu dvoranu ogledala, primaću (ha ha) sobu, spavaće sobe, boravke, sobu za sve moguće aktivnosti, dvorište...

Nakon Varsaillesa autobusom smo se odvezli do Montemartrea, dijela Pariza koji je, meni osobno, bio najbolji, najljepši, naj, naj, kako hoćete. Osim shoppinga, suveniri i to, kave od 5 eura (ali je zaista vrijedna toga, ne zbog kave nego zbog kafića i konobara obučenih u "francuskom" stilu, malih uličica, slikara, karikaturista... taj dio je zaista imao "ono nešto". Popile smo kavu, ili pola kave kao ja jer je jedan mali dio popio moj kaput i s ekipom krenule dalje. Moulin Rouge naravno nismo vidjeli iznutra, jer se za predstavu karte moraju rezervirati puno prije, ali bilo je dovoljno i stati ispred i imati dojam kao da si dio nekog filma.

Navečer smo uživali u vožnji brodom po Seinei, jer kako najbolje obići Pariz nego tako i još jednom vidjeti sve one znamenitosti koji smo razgledali brzim hodom uz vodičicu koja nam je na engleskom i francuskom objašnjavala sve što smo mogli vidjeti s desne ili s lijeve strane.

Naš boravak u Parizu polako se bližio kraju. Trčali smo ulicama dok nismo došli do busa i napokon se uspjeli ukrcati. I tako smo na kraju krenuli prema Londonu, čekao nas je dosta dug puta, a i mogućnost da zakasnimo na ukrcaj za Eurotunnel, tunel ispod Engleskog kanala ili takozvani La Manche do Engleske...











Saturday, January 11, 2014

Kulturni vremeplov

Eto, da, nisam dugo pisala i onda opet ne pišem ne znam koliko super... a dobro, činjenica je i da ni dnevnik ne održavam redovito tako da u jednom dnevniku imam događaje kroz sedam godina i uporno se trudim ispuniti ga kako bih mogla prijeći na drugi... možda mi ove, već 2014. godine, to i uspije.

I što reći, jučer sam otišla u Pučko otvoreno učilište u Velikoj Gorici i našla se s osobom koju se stvarno može nazvati dobrim duhom kulture. Ja bih rekla mojim uzorom. I što reći, upravo onakvim kakvim sam mislila da je, takav zaista i je Drago Bukovec, simpatičan, komunikativan i zaista voli ono što radi. Govorio mi je nešto o kulturi u Velikoj Gorici i kako je to prije izgledalo.

Velika Gorica je zaista imala puno sadržaja, za sve generacije, a da i ne govorim o Klubu 100 koji eto nažalost od kada je privatiziran čeka bolje dane, koje vjerojatno neće uskoro doživjeti, ne ako se netko oko toga ne angažira. Mladi su se nekada uključivali u sve, to je ono što me iznenadilo, danas su pasivni i bitno je samo izaći u neki zagušljivi klub na cajke i "urokati" (oprostite na izrazu) se u alkoholu. Sramota...

Dakako, mladi su i onda išli u klubove, ali su se nalazili u "Klubu mladih", donijeli svoj gramofon od doma i slušali dobre stare ploča, plesali i zabavljali se. Velika Gorica je nekada imala Cabaret Club, svakoga petka od 21 do 5 sati ujutro i dvorani Galženica nastupali su glumci, pjevači, karikaturisti, bendovi... Ekipa je sjedila za stolovima s terase, pušila, pila, razgovarala i plesala, a ujedno se i kulturno uzdizala. A da ne govorim o terasi na Galži koja je nekada bila kino, a danas uglavnom samo pušiona kada se održavaju izložbe.

Drago Bukovec jedan je od onih ljudi koji se uključuju u sve, koji pokušavaju nešto napraviti, a on je to i uspio. Organizirao je Navis (Natjecanje amaterskih vokalno-instrumentalnih sastava) koji je bio jako popularan, a na njemu je nastupio i jedan od danas najzvučnijih imena glazbene scene, Hladno pivo, i to u gotovo sličnom sastavu. Mile je tada još bio Milan, hahaha. Zatim Festival kazališta lutaka PIF, koji je opet zbog politike, na kraju prebačen u Zagreb. Goričke večeri koje napokon ponovno postaju sve popularnije, u ono su vrijeme punile cijeli trg Stjepana Radića. Kino koje također opet privlači goričke gledatelje nekada je bilo dupkom puno. I što reći...

Velika Gorica nekada definitivno nije bila grad koji spava, stalno se nešto događalo, a ljudi su se u to uključivali. Danas organiziraš nešto, obavijesti staviš svugdje, a ljudi pokraj toga prolaze i ništa ne vide... i onda, na kraju svega, kada taj neki događaj prođe, komentiraju kako nisu čuli za to... Nije Gorica ta koja spava, ljudi su takvi, ljudi su pasivni, zabrinuti, ljuti, tužni, depresivni, a ustvari je potrebno samo malo, družiti se s drugim ljudima, uljučiti se nešto i pokrenuti se.

I tako, nakon intervjua sam shvatila da će uvijek biti onih koji će nešto pokušavati, uvijek će biti onakvih ljudi kakav je gospodin Bukovec, onih koji će se truditi pokušati napraviti nešto, promijeniti nešto i ne odustati. To je to, neću više ništa dodati, mladi su ti na kojima svijet ostaje, a ja se samo nadam da budućnost neće biti toliko pasivna kao što su mladi.


Monday, November 25, 2013

I am back...

Pa da... nisam dugo pisala, ustvari gotovo dvije godine, toliko o tome da ću održavati blog i nakon kolegija na faksu.

Ipak, odlučila sam se ponovno vratiti pisanju, odnosno piskaranju na ovom blogu. Dosta se toga promijenilo iako je situacija u državi još uvijek usrana, da se moram tako izraziti, kao što je bila i prije dvije godine. No o tom po tom, dobit će i ova tema svoje mjesto ovdje. Ja sam diplomirala, što je iako napokon, jedna malo tužnija situacija. To je ta da to znači da nema više "lagodnog studentskog" života, that stupid reality. Ali, eto, dobra strana je što nema više (m)učenja. Dakle, sve ima svoje dobre i loše strane. Bliži se Božić, a mene već pomalo hvata euforija, ali o tome isto drugom prilikom. Ovo pišem kao veliki come back, a hoću li nastaviti to ćemo vidjeti :)

Monday, January 2, 2012

SRETNA NOVA GODINA!

Image Hosted by ImageShack.us
U božićnom duhu


Praznici su tek počeli, a polako već završavaju. 
Kako su brzo prošle pripreme i proslava Božića tako je brzo završila još jedna godina. 
2011. godina okrenula je posljednju stranicu i 2012. preuzela je njenu ulogu u nadi da će biti još bolja od prethodne.
Kako bi što bolje započela, doček Nove godine slavi se u cijelom svijetu. Meni je doček 2012. godine bio nezaboravan. Iako je proslava brzo prošla, najbitnije mi je bilo da sam s prijateljima. Bez obzira na brojne ponude u gradu nas osmero dogovorilo se da ćemo slaviti kod prijatelja. Kupili smo "klope", "cuge" i ponijeli dobru volju i ispalo je bolje nego smo mislili. 


Image Hosted by ImageShack.us
"Ekipa" na okupu
Osim što smo jeftinije prošli, mogli smo birati glazbu, razgovarati bez prevelike buke i uz "zezanciju", karaoke, glazbu, ples, šampanjac i vatromet u susjedstvu, na pustoj ulici ispred zgrade, dočekali smo Novu godinu.
Pozdravljali smo onih par ljudi koji su u automobilima prolazili pokraj zgrade par minuta prije ponoći, kao i policijski automobil koji je prošao pokraj nas i pozdravio nas sirenom. 
10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, SRETNA NOVA GODINA! Odbrojavali smo i nazdravili šampanjcem, a ostatak večeri nastavio se u jednakom tonu, uz pjesmu i ples. 




Image Hosted by ImageShack.us
Ples i karaoke, zagarantirana zabava
Oko 3 sata odlučili smo otići do kluba koji je imao slobodan upad. Veliki broj ljudi imao je istu ideju tako da je klub bio prepun što je zadalo male probleme kroz provlačenje do "pozicije", a i pokušaji plesa baš nisu urodili plodom. Nema veze, to nas nije spriječilo da se zabavimo i dočekamo rane jutarnje sate u jednakoj atmosferi. 

Iako su sljedeći dan svi bili umorni od manjka sna, sigurna sam da nitko neće zaboraviti ovu proslavu. I sada, praznici se privode kraju, još par dana odmora i onda treba krenuti ozbiljnije, što se tiče učenja i posla. Sada samo ostaju nade da će ova godina biti bolja od prošle, da će nam svma donijeti mir, zdravlje i sreću i da će se svima ostvariti želje. Upravo to želim svim čitateljima bloga, SVE NAJBOLJE!!! 








Friday, December 23, 2011

Božić dolazi...

Image Hosted by ImageShack.us
Božićno drvo na Trgu 
Na Trgu Stjepana Radića u Velikoj Gorici, prošle nedjelje, zapaljena je posljednja, četvrta, adventska svijeća. Ovaj običaj već više godina okuplja građane koji rado dolaze usprkos hladnom i maglovitom vremenu kakvo je bilo prošlu nedjelju. Kako bi paljenje svjeće bilo što više u božićnom duhu Župni zbor crkve Petra i Pavla otpjevao je par božićnih pjesama, a najslađi je bio dječji zbor koji je otpjevao par pjesama i uspio raznježiti i bar malo zagrijati sve prisutne. Ovakvo okupljanje bar malo nas podsjeća na prošla, stara vremena, kada je ljudima za Božić bilo najbitnije ono duhovno, biti s najmilijima.



Prekrasni božićni običaji u Turopolju dio su stare turopoljske tradicije. Ti običaji polako se vraćaju u ove krajeve, a priču o Božiću ispričala mi je gospođa Marija Davutović, koja pamti sve te prekrasne običaje. 


Image Hosted by ImageShack.us
Dječji zbor otpjevao je par dječjih božićnih pjesmica
Božić je bilo vrijeme kada je cijela obitelj bila na okupu. Nije se toliko mislilo o materijalnom nego o duhovnom, poklanjale su se jabuke, a ne skupi pokloni, jela se hrana koja se čuvala upravo za te prilike. Ostajalo se u kući u okrilju obitelji, nisu se gledali filmovi, nego se razgovaralo, kartalo, igralo razne igre, pjevalo i molilo.

Na Badnjak, uređivala se kuća i obavljale su se pripreme za Božić. Bor se kitio jabukama, orasima, suhim tijestom i mekanim bombomima od šećera u prahu, koji su bili zamotani u raznobojni sjajni papir. Djeca bi najčešće bombone pojela, a papir ostavila na boru. Postilo se, kako preko dana tako i navečer. Jedno od najčešćih posnih jela bio je «bažul na suvo».

Image Hosted by ImageShack.us
Dječji zbor upalio je i četvrtu svjećicu
Prije večere, najmlađi ili najstariji u obitelji unio bi slamu u kuću. Ulazeći u kuću izgovarala se molitva: «Daj nam Bog zdravlja, veselja, picekov, racekov, telekov... i Božjega mira».

Nakon odlaska na misu polnoćku najstariji u obitelji otišao bi u štalu i kravama dao po šaku kukuruza ili sijena. Poslije se večeralo, najčešće krvavice ili hladetina. Prije večere slama se stavljala na stol u obliku križa tako da je spajala kutove stola, po njoj se posipala pšenica, to se blagoslovilo i pokrilo stolnjakom. Slama je tamo bila do blagdana Svetog Ivana 27. prosinca kada se iznosila van i stavljala na voćke.

S Badnjaka na Božić cijelu noć je morala gorjeti peć, a kasnije kada je na ova područja uvedena struja, moralo je biti upaljeno svjetlo. Na sam Božić cijela obitelj išla je na misu i čestitala svima. Momci su poklanjali jabuke djevojkama, a nakon toga odlazilo se kući i obitelj je Božić provodila u molitvi, pjesmi, igri i veselju. Tek na blagdan Svetog Stjepana čestitalo se susjedima, naročito onima koji su slavili imendan.

Ovi lijepi običaji u nekim domovima su posve uobičajeni za Božić, sigurno je tako i u domu gospođe Marije. Nadam se da ti običaji neće nestati i da ljudi neće zaboraviti da je Božić blagdan kada bismo trebali misliti na druge i provesti vrijeme u okrilju obitelji.

Ovim postom svima želim zeželjeti ČESTIT, SRETAN I VESEO BOŽIĆ I DA GA PROVEDETE S NAJMILIJIMA!!!


Tuesday, December 20, 2011

Vanna- 20 godina zajedno

Image Hosted by ImageShack.us
Petnaestak minuta prije koncerta, publika polako popunjava mjesta

Image Hosted by ImageShack.us
Vanna
U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog,  19. prosinca, Vanna je održala koncert pod nazivom "20 GODINA ZAJEDNO". Tim koncertom Vanna je, nakon ET-ere, tri live i pet studijskih albuma, više hit singlova, dva Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu i više nagrada publike, proslavila dvadeset godina karijere. Dobre zabave nije nedostajalo, a atmosfera je bila vruća cijelu večer. Mnogobrojna publika jedva je čekala da započne koncert i velikim pljeskom nagradila pjevačicu čiji su hitovi obilježili posljednjih dvadeset godina i koji su redovito na svim top listama. 


Kako rođendanske proslave nisu proslave bez plesa, tako je i Vanna uspjela podići publiku na noge. 


-Jedino što si ovoga puta mogu poželjeti jest da ovaj moj treći nastup bude jednako uspješan kao i prethodna dva te da publika bude jednako raspoložena kao i ja- Vanna je napisala na svojoj web stranici prije nastupa. U svakom slučaju to se i ostvarilo.
Uz taktove pjesama publika je plesala i pljeskala u ritmu, a one laganije pjesme izmamile su i suze na nekim licima.

S Vannom, rado su nastupili i Toni Cetinski, Neno Belan, Mario Huljev i Nikolina Kovačević koja je osim dueta s Vannom izvela i pjesmu "Someone like you" (Adele) čime je izazvala posebno oduševljenje od strane publike. Prijateljicu i kolegicu Vannu došle su podržati i mnogi sa hrvatske estrade, Nina Badrić, Jacques Houdek, Ivana Kindl, Miroslav Škoro i mnogi drugi. 
Image Hosted by ImageShack.us
Vanna i Toni Cetinski

                                                                                                                                                             Puna tri sata zabave, plesa i pjesme proteklo je u trenu i došlo je vrijeme da Vanna zahvali svima, pozdravi se od publike i za kraj izvede pjesmu "Tek je 12 sati", koja je izazvala najveće oduševljenje i time se oprostila od raspjevane publike.

Tuesday, December 6, 2011

"Stand up" kroz život komičara

Image Hosted by ImageShack.us
Pedja Bajović
Stand up u Hrvatskoj ima sve više obožavatelja. Nije ni čudo, svima ponekad nedostaje smijeha, a stand up komičari su tu, na neki način kao liječnici, vraćaju ljudima osmijeh na lice i pomažu im da bar na neko vrijeme zaborave sve probleme i nasmiju se od srca.
Oni nipošto nisu klaunovi, njihov smisao za humor, njihov izvor "fora" dolazi iz svakodnevnog života. Komičari će najbanalniju situaciju kao što je odlazak u  trgovinu ili u banku pretvoriti u nešto urnebesno smiješno. Taj trend stand up komedije, kao i u drugim gradovima, našao je svoje mjesto i u Velikoj Gorici. 



Već godinu dana, svake nedjelje, velikogoričanke i velikogoričane zabavljali su Domagoj Pintarić, Andrija Mario Golubić, Tomislav Kozačinski, Marko Petar Orešković, Pedja Bajović, Tin Vodopivec, Marina Orsag i mnogi drugi. Nastupile su i "poznate face" kao što su Željko Pervan, Davor Dretar Drele i neponovljivi Željko Vukmirica.

Jednom prilikom razgovarala sam s Domagojem Pintarićem, zagrebačkim komičarom i voditeljem stand up komedije u Velikoj Gorici.

-Stand up-om sam se počeo baviti prije nešto više od tri godine iako sam dugo imao želju okušati se u ovoj disciplini. Dugo sam o tome razmišljao, ali kako kod nas to nije postojalo nisam imao jasnu viziju što i kako treba napraviti. Nekako sam znao da ozbiljni poslovi nisu za mene, odnosno bolje reći nisam ja za njih pa sam konačno našao nešto gdje mogu biti blesav i zaposlen istovremeno- rekao je Domagoj.

Na početku, natjecao se na Open mic-u, večerima otvorenog mikrofona stand up- a gdje se mogu prijaviti svi koji to žele i isprobati svoje sposobnosti nasmijavanja drugih. S obzirom da je to natjecateljskog tipa, nakon nekoliko pobjeda, Domagoj se počeo profesionalno baviti stand up-om. Nastupao je u Purgeraju, kinu Studio, The Movie Pubu i u mnogim drugim gradovima diljem Hrvatske, ali i izvan Lijepe naše.


Image Hosted by ImageShack.us
Nesha Bridges- Balkan Comedy
Prošle nedjelje, 27. studenog, pozornica je bila rezervirana za Balkan comedy, uz goste iz Ex Yu-a, Neshe Bridgesa, Srđana Dinčića, Aleksandra Perišića, Nikole Šilića i naravno voditelja programa Domagoja Pintarića. Nezaboravna zabava ispunila je očekivanja. "Fore" o odnosima Hrvata i Srba, muškaraca, žena, baba i deda zabavljale su publiku čak dva sata.











Image Hosted by ImageShack.us
Debata: Tomislav Kozačinski, Perica Jerković i Domagoj Pintarić

Ove nedjelje uslijedio je program Perice Jerkovića, koji je ovom prigodom predstavio svoj dokumentarni film prvijenac, pod nazivom "Leto" (Godina). Na vrlo zanimljiv način prikazao je godinu dana u svom životu, probleme stand up komičara, zabavne trenutke, putovanja... Nakon toga održana je debata, prisutni su mogli postaviti pitanja o filmu, ali i o svemu što ih je zanimalo vezano uz stand up.






Nedjelja više nije najdepresivniji dan u tjednu (zbog činjenice da poslije nje dolazi ponedjeljak), nego "dan smijeha", kada se mogu nasmijati na "fore" o temama poput politike, odnosa muškaraca i žena, religije, svakodnevnih situacija i mnogih drugih.