Travelling part two: London calling

Ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Već onoga trenutka kada smo stigli na "otok" sve je bilo drugačije iako smo putovali po mraku. Kada smo se približili gradu počele su se nazirati neobične kućice u nizu, uska, šarena vrata, uličice kao iz Mućki, vožnja po lijevoj strani, London je zaista od početka imao nešto posebno. 

U noći smo stigli do hostela, a ono što je u ovom slučaju bilo najsmješnije su lica nas koji nikada nismo bili u hostelu. Naime, prva stvar je bila činjenica da nije bilo lifta tako da je svu prtljagu trebalo dovući do drugog kata. Druga stvar bila je uspjeti naći sobu. Motali smo se, s jedne strane na drugu i napokon pogodile hodnik, i na kraju zgrade našle sobu. Srećom, nas je bilo osam, tako da smo sve zajedno bile u istoj sobi. I onda je uslijedio pravi šok. Ok, čula sam priče da hosteli baš i nisu najčišća mjesta, a prijateljica mi je naglasila kako je pametno nositi svoju deku, jastućnicu i plahtu (to sam poslušala) i nisam se prevarila. Osim  toga što su kreveti bili katastrofa (zatvorski, ja bih rekla), tuš je bio u sobi (presmiješno), sve je izgledalo prljavo i poticalo na želju za povratkom doma. Ali dobro, što je, tu je, sada smo bili tisućama kilometara od kuće i povratka nema.

Ja sam dobila krevet na kat na koji sam se jedva uspjela popeti i to uz pomoć kauča koji je bio uz krevete. Raspakirali smo stvari, išli u kupaonu tri hodnika dalje od naše sobe i napokon se smjestili na spavanje. Mogli smo malo dulje odspavati jer smo u razgledavanje sutradan trebali krenuti tek oko podneva. Ali čemu spavati, to možemo i doma te smo već od 9 sati bili na nogama. Moj problem sa silaženjem s kreveta nije se poboljšao te sam se cijelu noć morala pentrati i spuštati s kreveta kao majmun kako bih došla do wc-a, ali s obzirom na količinu sna u posljednja četiri dana svi smo spavali kao zaklani. Ujutro smo pojeli ono što nam je bilo pri ruci i otišli u "Crazy baker" (mali kafić koji je posluživao i klopu- skupu klopu) i popili finu kavu. U dućanu smo kupili vodu (jer pipovača nije toliko dobra kao u Hrvatskoj) i čekali okupljanje kako bismo mogli u razgledavanje. Nedostatak sna više nije smetao, svi smo bili dobro raspoloženi i spremni za dugo šetanje Londonom.

Oyster je bio u džepu i metroom smo krenuli do Piccadilly Circusa od kojeg smo dalje išli pješice. Prvo smo prolazili kroz St. James's park gdje je bilo toliko živina da bi se i naš zoološki posramio, pa do Buckinghamske palače, Trafalgar Squarea, parlamenta i Big Bena, London Eyea te napokon do stanice Waterloo gdje smo napokon pojeli nešto i to gdje drugdje nego u McDonaldsu.

Hodanje, hodanje i još malo hodanja, prošli smo kilometre i kilometre, ali sada smo barem bili siti. Prošli smo pokra The Globea, Sheakspearovog kazališta, Vinoplosa (hahaha) i na kraju došli do po meni najljepše građevine u Londonu - Tower bridgea, prizor je bio prekrasan, pogotovo kada je pala noć.

Curama i meni bilo je dosta hodanja te smo odlučile vratiti se do hostela. Nakon što smo došle u naš kvart, kupile smo pive (rekle stričeku da nam preporuči neku englesku pivu) i vratile se do sobe. 

Ono što je bilo otkriće je činjenica da Hostel ima party room, to je jedna super stvar. Uzmeš svoju cugu i sjedneš si na kauč, slušaš glazbu, plešeš... Dovoljno govori činjenica kako sam opet išla spavati u rane/kasne sate.

Utorak, 8. listopada 2013.- Windsor, Stonehendge i Bath

Došlo je vrijeme za povijesnu turu, bilo bi lijepo spavati, ali spavati se može i u busu tako da smo krenuli na ovaj zanimljiv izlet. Drndali smo se do Windsora, i iako nismo baš nešto mogli vidjeti, prošetali smo gradom koji je zaista zanimljiv izgledom na onako simpatičan način. Šareni prozori promatrali su nas od svuda, uske uličice, prekrasni krajolici, predio je bio divan. Našetali smo se, vidjeli gradić i vratili se prema busu.

Nakon poprilično dugog puta, došli smo do Stonehendgea koji je jedno smiješno i ustvari niš posebno mjesto, bar po mom mišljenju. Fora je, ali ionako ne možeš ništa vidjeti izbliza jer za blizinu od 10 metara moraš platiti 10 funti, tako da smo ga mi pogledali s 20 metara.

 Najzanimljiviji je bio Bath, iako sam ja osobno bila toliko gladna da sam samo razmišljala o hrani. Na početku grad je izgledao kao grad duhova što ni ne čudi s obzirom na to da su ga gradili masoni, ali kada smo ušli u središte tog gradića stvarno je prekrasan. Šetali smo, vidjeli što sve ima i na kraju razgledali najzanimljivije - PUB i klopu i pivu.

 Nažalost nisam uspjela završiti desert, ne običan desert nego najfiniju panacottu/cheeseecake na svijetu (to neću nikada prežalit) jer smo morali trčati na bus.

 Kada smo stigli do hostela, kupili smo neš za popit i nastavili sa onim "ni brige ni pameti dijelom" i to ponovno do ranog jutra.

Srijeda, 9. listopada 2013. - Wimble, Sherlocks House, Kensinghton Gardens (Peter Pan :D), Kings Cross Road, Arsenalov stadion

Kako najbolje vidjeti London nego iskusiti sve radosti vožnje podzemnom, šetanja i traženja mjesta koja smo željele vidjeti. Prva točka Wimble - stadion na kojem se održava Wimbledon. Moram priznati da, iako nisam imala neku žarku želju vidjeti, jako guba građevina.


Druga postaja - Sherlockova kuća, Ok, Englezi stvarno od svega naprave atrakciju, ali s obzirom na činjenicu da je Sherlock popularniji od njegovog tvroca Sir Arthura Conana Doylea nije ni čudo da je i Holmesova kuća na adresi 221B tako popularna.

Sve je nepravljeno u tom stilu i jako zanimljivo, a u suvenirnici se mogu kupiti suveniri s prigodnim motivima.


Meni najdraže mjesto u cijelom Londonu je Kensinghton Gardens gdje boravi dječak koji nije želio odrasti - Petar Pan. Savršeno, bar na jedan trenutak opet sam bila dijete :D. Pogledali smo i Dijanin memorijalni centar i Serpentine Galleries. Kings Cross zanimljiv je zbog tri stvari, prekrasne arhitekture, perona 9 i 3/4 iz Harryja Pottera (ponovno atrakcija za turiste) i hraaaaneeee. O da, već sam umrla od gladi i jedva sam čekala klopu. Zato smo jeli u meksičkom fast foodu, tako da sam po prvi put probala burito :D


Na kraju, posljednja postaja, bar toga dana bio je Arsenalov stadion tako da sam se uspjela slikati s Thierryem Henryem, s kipom, ali opet.

Navečer ponovno partijana, ja sam bila u party roomu s curama, ali sam ipak malo ranije otišla spavati. Na kraju sam se prenaspavala i bila umornija nego od pet sati sna ko do tad...

Travelling part one

Mala promjena, hehe. Da, razmišljala sam o čemu pisati, ali eto s obzirom na to da je prošla godina meni bila zaista turbulentna, dogodilo se svašta. Možda nešto najbolje iz te godine, osim diplome naravno, je dakako "apsolventsko" putovanje u Pariz, London i Amsterdam. Deset dana bez brige i pameti zaista je vrijedilo provesti negdje daleko. Meni je možda najstresnije bilo razdoblje prije putovanja jer sam u to vrijeme završavala diplomski rad, koji sam, naposljetku, završila i printala točno pola sata prije nego sam trebala doći do Velesajma gdje nas je čekao bus. I uspjela sam, umorna i nervozna, printala sam posljednju stranicu svog rada kod mame na poslu i odahnula onoga trenutka kada je to bilo gotovo. Sada sam mogla uživati desetak dana i ne misliti ni na faks, diplomski, posao, obaveze kod kuće, bila sam slobodna, s kombinacijom funti i eura u novčaniku, putovnicom koju sam nosila iz principa jer sam ju izvadila godinu dana prije nego smo ušli u Europsku uniju, starim bakinim mobitelom sa samo tri broja, kako me nitko ne bi smetao i posuđenim fotoaparatom (jer moj nije toliko dobar). I tako slobodna, napokon sam prestala razmišljati o svemu što me mučilo.

Petak, 4. listopada

Zagrebački Velesajam

Nešto prije 16 sati stigla sam na prvo odredište, našla se s curama i čekala bus.
Prozvali su nas, platile smo ostatak za putovanje i krenulo je ukrcavanje. Ukrcavanje je trajalo skoro toliko koliko smo čekali na granici s Slovenijom. Bus na kat imao je poteškoća ukrcati stvari jer pretpostavljam nitko nije imao na umu kako na putovanje budu išle i žene koje nemaju mjere što se tiče prtljage, tako da su vozači s prtljagom igrali tetris. Ja sam, upravo iz tog razloga, štedjela na odjeći te mi je bio dosta jedan manji kofer. Ipak, nakon nekih 45 minuta ukrcali smo se i krenuli. Činjenica je bila da smo krenuli gotovo sat i pol kasnije (možda i više), ali sve bi bilo u redu da na granici ispred nas nije bio kombi neeuropskounijskih registracija. I eto nakon sat vremena na slovenskoj granici napokon smo, zapravo krenuli. Tako, razgovarali smo, jeli, spavali, jeli, razgovarali, spavali, jeli, razgovarali i nakon jako puno sati, oko dva sata popodne sljedećega dana stigli u Pariz.


Subota, 5. listopada

Pariz

Iako je većina ljudi oduševljena Parizom, ja nisam u toj većini, po meni, malo veći i lijepši Zagreb... je, zaista je lijep nema što, ali nije me se pretjerano dojmio. Možda zato jer smo tamo bili samo dva dana.


Došli smo do hotela, iskrcali prtljagu (iskrcavanje je trajalo gotovo kao i ukrcavanje), ugurali je u sobe, nešto pojeli i krenuli na iscrpljujuće razgledavanje grada. Od Luksemburških vrtova, Pantheona, katedrale Notre Dame, Trijumfalnih vrata i na samom kraju nakon kilometarskog po 100 km/h šetanja došli smo do Eiffela.


Neki su gore išli liftom, neki pješice, a ja sam ostala dolje i razgledavala okolicu. Moje oduševljenje putovanjem toliko je bilo poljuljano, a ako dodam i strah od visine, jednostavno nisam željela ići. Kupila sam razglednice, zujala naokolo i naposljetku su se svi vratili pa smo krenuli nazad u hotel.





Nedjelja, 6. listopada


Pariz - Versailles, Montemartre

Nakon samo nekoliko sati spavanja, probudila sam se i više nego strgana. Na naplatu je došlo spavanje u busu od prošle noći iako se meni nije bilo teško naviknuti i stisnuti u sjedalo busa s obzirom na moju visinu, odnosno "nizinu" od 1,58. Ali, čekao nas je dug dan, prva stvar bila je spakirati do kraja stvari, nešto pojesti i ponovno ukrcati prtljagu u bus. Tome su se vjerojatno najviše veselili vozači koji su još jednom mogli igrati tetris (sada je to išlo brzo, a pravi izazov čekao ih je na povratku zbog shoppinga u Londonu).


Prva postaja Versailles, "mala" palača ne tako predaleko od Pariza. Nažalost za njegovo razgledavanje nismo imali baš puno vremena, a palača je zaista velika tako da smo trčali kroz prostorije. Vidjeli smo poznatu dvoranu ogledala, primaću (ha ha) sobu, spavaće sobe, boravke, sobu za sve moguće aktivnosti, dvorište...

Nakon Varsaillesa autobusom smo se odvezli do Montemartrea, dijela Pariza koji je, meni osobno, bio najbolji, najljepši, naj, naj, kako hoćete. Osim shoppinga, suveniri i to, kave od 5 eura (ali je zaista vrijedna toga, ne zbog kave nego zbog kafića i konobara obučenih u "francuskom" stilu, malih uličica, slikara, karikaturista... taj dio je zaista imao "ono nešto". Popile smo kavu, ili pola kave kao ja jer je jedan mali dio popio moj kaput i s ekipom krenule dalje. Moulin Rouge naravno nismo vidjeli iznutra, jer se za predstavu karte moraju rezervirati puno prije, ali bilo je dovoljno i stati ispred i imati dojam kao da si dio nekog filma.

Navečer smo uživali u vožnji brodom po Seinei, jer kako najbolje obići Pariz nego tako i još jednom vidjeti sve one znamenitosti koji smo razgledali brzim hodom uz vodičicu koja nam je na engleskom i francuskom objašnjavala sve što smo mogli vidjeti s desne ili s lijeve strane.

Naš boravak u Parizu polako se bližio kraju. Trčali smo ulicama dok nismo došli do busa i napokon se uspjeli ukrcati. I tako smo na kraju krenuli prema Londonu, čekao nas je dosta dug puta, a i mogućnost da zakasnimo na ukrcaj za Eurotunnel, tunel ispod Engleskog kanala ili takozvani La Manche do Engleske...

Kulturni vremeplov

Eto, da, nisam dugo pisala i onda opet ne pišem ne znam koliko super... a dobro, činjenica je i da ni dnevnik ne održavam redovito tako da u jednom dnevniku imam događaje kroz sedam godina i uporno se trudim ispuniti ga kako bih mogla prijeći na drugi... možda mi ove, već 2014. godine, to i uspije.

I što reći, jučer sam otišla u Pučko otvoreno učilište u Velikoj Gorici i našla se s osobom koju se stvarno može nazvati dobrim duhom kulture. Ja bih rekla mojim uzorom. I što reći, upravo onakvim kakvim sam mislila da je, takav zaista i je Drago Bukovec, simpatičan, komunikativan i zaista voli ono što radi. Govorio mi je nešto o kulturi u Velikoj Gorici i kako je to prije izgledalo.

Velika Gorica je zaista imala puno sadržaja, za sve generacije, a da i ne govorim o Klubu 100 koji eto nažalost od kada je privatiziran čeka bolje dane, koje vjerojatno neće uskoro doživjeti, ne ako se netko oko toga ne angažira. Mladi su se nekada uključivali u sve, to je ono što me iznenadilo, danas su pasivni i bitno je samo izaći u neki zagušljivi klub na cajke i "urokati" (oprostite na izrazu) se u alkoholu. Sramota...

Dakako, mladi su i onda išli u klubove, ali su se nalazili u "Klubu mladih", donijeli svoj gramofon od doma i slušali dobre stare ploča, plesali i zabavljali se. Velika Gorica je nekada imala Cabaret Club, svakoga petka od 21 do 5 sati ujutro i dvorani Galženica nastupali su glumci, pjevači, karikaturisti, bendovi... Ekipa je sjedila za stolovima s terase, pušila, pila, razgovarala i plesala, a ujedno se i kulturno uzdizala. A da ne govorim o terasi na Galži koja je nekada bila kino, a danas uglavnom samo pušiona kada se održavaju izložbe.

Drago Bukovec jedan je od onih ljudi koji se uključuju u sve, koji pokušavaju nešto napraviti, a on je to i uspio. Organizirao je Navis (Natjecanje amaterskih vokalno-instrumentalnih sastava) koji je bio jako popularan, a na njemu je nastupio i jedan od danas najzvučnijih imena glazbene scene, Hladno pivo, i to u gotovo sličnom sastavu. Mile je tada još bio Milan, hahaha. Zatim Festival kazališta lutaka PIF, koji je opet zbog politike, na kraju prebačen u Zagreb. Goričke večeri koje napokon ponovno postaju sve popularnije, u ono su vrijeme punile cijeli trg Stjepana Radića. Kino koje također opet privlači goričke gledatelje nekada je bilo dupkom puno. I što reći...

Velika Gorica nekada definitivno nije bila grad koji spava, stalno se nešto događalo, a ljudi su se u to uključivali. Danas organiziraš nešto, obavijesti staviš svugdje, a ljudi pokraj toga prolaze i ništa ne vide... i onda, na kraju svega, kada taj neki događaj prođe, komentiraju kako nisu čuli za to... Nije Gorica ta koja spava, ljudi su takvi, ljudi su pasivni, zabrinuti, ljuti, tužni, depresivni, a ustvari je potrebno samo malo, družiti se s drugim ljudima, uljučiti se nešto i pokrenuti se.

I tako, nakon intervjua sam shvatila da će uvijek biti onih koji će nešto pokušavati, uvijek će biti onakvih ljudi kakav je gospodin Bukovec, onih koji će se truditi pokušati napraviti nešto, promijeniti nešto i ne odustati. To je to, neću više ništa dodati, mladi su ti na kojima svijet ostaje, a ja se samo nadam da budućnost neće biti toliko pasivna kao što su mladi.