Sunday, January 12, 2014

Travelling part one

Mala promjena, hehe. Da, razmišljala sam o čemu pisati, ali eto s obzirom na to da je prošla godina meni bila zaista turbulentna, dogodilo se svašta. Možda nešto najbolje iz te godine, osim diplome naravno, je dakako "apsolventsko" putovanje u Pariz, London i Amsterdam. Deset dana bez brige i pameti zaista je vrijedilo provesti negdje daleko. Meni je možda najstresnije bilo razdoblje prije putovanja jer sam u to vrijeme završavala diplomski rad, koji sam, naposljetku, završila i printala točno pola sata prije nego sam trebala doći do Velesajma gdje nas je čekao bus. I uspjela sam, umorna i nervozna, printala sam posljednju stranicu svog rada kod mame na poslu i odahnula onoga trenutka kada je to bilo gotovo. Sada sam mogla uživati desetak dana i ne misliti ni na faks, diplomski, posao, obaveze kod kuće, bila sam slobodna, s kombinacijom funti i eura u novčaniku, putovnicom koju sam nosila iz principa jer sam ju izvadila godinu dana prije nego smo ušli u Europsku uniju, starim bakinim mobitelom sa samo tri broja, kako me nitko ne bi smetao i posuđenim fotoaparatom (jer moj nije toliko dobar). I tako slobodna, napokon sam prestala razmišljati o svemu što me mučilo.

Petak, 4. listopada

Zagrebački Velesajam

Nešto prije 16 sati stigla sam na prvo odredište, našla se s curama i čekala bus.
Prozvali su nas, platile smo ostatak za putovanje i krenulo je ukrcavanje. Ukrcavanje je trajalo skoro toliko koliko smo čekali na granici s Slovenijom. Bus na kat imao je poteškoća ukrcati stvari jer pretpostavljam nitko nije imao na umu kako na putovanje budu išle i žene koje nemaju mjere što se tiče prtljage, tako da su vozači s prtljagom igrali tetris. Ja sam, upravo iz tog razloga, štedjela na odjeći te mi je bio dosta jedan manji kofer. Ipak, nakon nekih 45 minuta ukrcali smo se i krenuli. Činjenica je bila da smo krenuli gotovo sat i pol kasnije (možda i više), ali sve bi bilo u redu da na granici ispred nas nije bio kombi neeuropskounijskih registracija. I eto nakon sat vremena na slovenskoj granici napokon smo, zapravo krenuli. Tako, razgovarali smo, jeli, spavali, jeli, razgovarali, spavali, jeli, razgovarali i nakon jako puno sati, oko dva sata popodne sljedećega dana stigli u Pariz.


Subota, 5. listopada

Pariz

Iako je većina ljudi oduševljena Parizom, ja nisam u toj većini, po meni, malo veći i lijepši Zagreb... je, zaista je lijep nema što, ali nije me se pretjerano dojmio. Možda zato jer smo tamo bili samo dva dana.


Došli smo do hotela, iskrcali prtljagu (iskrcavanje je trajalo gotovo kao i ukrcavanje), ugurali je u sobe, nešto pojeli i krenuli na iscrpljujuće razgledavanje grada. Od Luksemburških vrtova, Pantheona, katedrale Notre Dame, Trijumfalnih vrata i na samom kraju nakon kilometarskog po 100 km/h šetanja došli smo do Eiffela.


Neki su gore išli liftom, neki pješice, a ja sam ostala dolje i razgledavala okolicu. Moje oduševljenje putovanjem toliko je bilo poljuljano, a ako dodam i strah od visine, jednostavno nisam željela ići. Kupila sam razglednice, zujala naokolo i naposljetku su se svi vratili pa smo krenuli nazad u hotel.





Nedjelja, 6. listopada


Pariz - Versailles, Montemartre

Nakon samo nekoliko sati spavanja, probudila sam se i više nego strgana. Na naplatu je došlo spavanje u busu od prošle noći iako se meni nije bilo teško naviknuti i stisnuti u sjedalo busa s obzirom na moju visinu, odnosno "nizinu" od 1,58. Ali, čekao nas je dug dan, prva stvar bila je spakirati do kraja stvari, nešto pojesti i ponovno ukrcati prtljagu u bus. Tome su se vjerojatno najviše veselili vozači koji su još jednom mogli igrati tetris (sada je to išlo brzo, a pravi izazov čekao ih je na povratku zbog shoppinga u Londonu).


Prva postaja Versailles, "mala" palača ne tako predaleko od Pariza. Nažalost za njegovo razgledavanje nismo imali baš puno vremena, a palača je zaista velika tako da smo trčali kroz prostorije. Vidjeli smo poznatu dvoranu ogledala, primaću (ha ha) sobu, spavaće sobe, boravke, sobu za sve moguće aktivnosti, dvorište...

Nakon Varsaillesa autobusom smo se odvezli do Montemartrea, dijela Pariza koji je, meni osobno, bio najbolji, najljepši, naj, naj, kako hoćete. Osim shoppinga, suveniri i to, kave od 5 eura (ali je zaista vrijedna toga, ne zbog kave nego zbog kafića i konobara obučenih u "francuskom" stilu, malih uličica, slikara, karikaturista... taj dio je zaista imao "ono nešto". Popile smo kavu, ili pola kave kao ja jer je jedan mali dio popio moj kaput i s ekipom krenule dalje. Moulin Rouge naravno nismo vidjeli iznutra, jer se za predstavu karte moraju rezervirati puno prije, ali bilo je dovoljno i stati ispred i imati dojam kao da si dio nekog filma.

Navečer smo uživali u vožnji brodom po Seinei, jer kako najbolje obići Pariz nego tako i još jednom vidjeti sve one znamenitosti koji smo razgledali brzim hodom uz vodičicu koja nam je na engleskom i francuskom objašnjavala sve što smo mogli vidjeti s desne ili s lijeve strane.

Naš boravak u Parizu polako se bližio kraju. Trčali smo ulicama dok nismo došli do busa i napokon se uspjeli ukrcati. I tako smo na kraju krenuli prema Londonu, čekao nas je dosta dug puta, a i mogućnost da zakasnimo na ukrcaj za Eurotunnel, tunel ispod Engleskog kanala ili takozvani La Manche do Engleske...











No comments:

Post a Comment