Tuesday, December 30, 2014

Travelling part two: London calling

Ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Već onoga trenutka kada smo stigli na "otok" sve je bilo drugačije iako smo putovali po mraku. Kada smo se približili gradu počele su se nazirati neobične kućice u nizu, uska, šarena vrata, uličice kao iz Mućki, vožnja po lijevoj strani, London je zaista od početka imao nešto posebno. 

U noći smo stigli do hostela, a ono što je u ovom slučaju bilo najsmješnije su lica nas koji nikada nismo bili u hostelu. Naime, prva stvar je bila činjenica da nije bilo lifta tako da je svu prtljagu trebalo dovući do drugog kata. Druga stvar bila je uspjeti naći sobu. Motali smo se, s jedne strane na drugu i napokon pogodile hodnik, i na kraju zgrade našle sobu. Srećom, nas je bilo osam, tako da smo sve zajedno bile u istoj sobi. I onda je uslijedio pravi šok. Ok, čula sam priče da hosteli baš i nisu najčišća mjesta, a prijateljica mi je naglasila kako je pametno nositi svoju deku, jastućnicu i plahtu (to sam poslušala) i nisam se prevarila. Osim  toga što su kreveti bili katastrofa (zatvorski, ja bih rekla), tuš je bio u sobi (presmiješno), sve je izgledalo prljavo i poticalo na želju za povratkom doma. Ali dobro, što je, tu je, sada smo bili tisućama kilometara od kuće i povratka nema.

Ja sam dobila krevet na kat na koji sam se jedva uspjela popeti i to uz pomoć kauča koji je bio uz krevete. Raspakirali smo stvari, išli u kupaonu tri hodnika dalje od naše sobe i napokon se smjestili na spavanje. Mogli smo malo dulje odspavati jer smo u razgledavanje sutradan trebali krenuti tek oko podneva. Ali čemu spavati, to možemo i doma te smo već od 9 sati bili na nogama. Moj problem sa silaženjem s kreveta nije se poboljšao te sam se cijelu noć morala pentrati i spuštati s kreveta kao majmun kako bih došla do wc-a, ali s obzirom na količinu sna u posljednja četiri dana svi smo spavali kao zaklani. Ujutro smo pojeli ono što nam je bilo pri ruci i otišli u "Crazy baker" (mali kafić koji je posluživao i klopu- skupu klopu) i popili finu kavu. U dućanu smo kupili vodu (jer pipovača nije toliko dobra kao u Hrvatskoj) i čekali okupljanje kako bismo mogli u razgledavanje. Nedostatak sna više nije smetao, svi smo bili dobro raspoloženi i spremni za dugo šetanje Londonom.

Oyster je bio u džepu i metroom smo krenuli do Piccadilly Circusa od kojeg smo dalje išli pješice. Prvo smo prolazili kroz St. James's park gdje je bilo toliko živina da bi se i naš zoološki posramio, pa do Buckinghamske palače, Trafalgar Squarea, parlamenta i Big Bena, London Eyea te napokon do stanice Waterloo gdje smo napokon pojeli nešto i to gdje drugdje nego u McDonaldsu.

Hodanje, hodanje i još malo hodanja, prošli smo kilometre i kilometre, ali sada smo barem bili siti. Prošli smo pokra The Globea, Sheakspearovog kazališta, Vinoplosa (hahaha) i na kraju došli do po meni najljepše građevine u Londonu - Tower bridgea, prizor je bio prekrasan, pogotovo kada je pala noć.

Curama i meni bilo je dosta hodanja te smo odlučile vratiti se do hostela. Nakon što smo došle u naš kvart, kupile smo pive (rekle stričeku da nam preporuči neku englesku pivu) i vratile se do sobe. 

Ono što je bilo otkriće je činjenica da Hostel ima party room, to je jedna super stvar. Uzmeš svoju cugu i sjedneš si na kauč, slušaš glazbu, plešeš... Dovoljno govori činjenica kako sam opet išla spavati u rane/kasne sate.


Utorak, 8. listopada 2013.- Windsor, Stonehendge i Bath

Došlo je vrijeme za povijesnu turu, bilo bi lijepo spavati, ali spavati se može i u busu tako da smo krenuli na ovaj zanimljiv izlet. Drndali smo se do Windsora, i iako nismo baš nešto mogli vidjeti, prošetali smo gradom koji je zaista zanimljiv izgledom na onako simpatičan način. Šareni prozori promatrali su nas od svuda, uske uličice, prekrasni krajolici, predio je bio divan. Našetali smo se, vidjeli gradić i vratili se prema busu.
Nakon poprilično dugog puta, došli smo do Stonehendgea koji je jedno smiješno i ustvari niš posebno mjesto, bar po mom mišljenju. Fora je, ali ionako ne možeš ništa vidjeti izbliza jer za blizinu od 10 metara moraš platiti 10 funti, tako da smo ga mi pogledali s 20 metara.
 Najzanimljiviji je bio Bath, iako sam ja osobno bila toliko gladna da sam samo razmišljala o hrani. Na početku grad je izgledao kao grad duhova što ni ne čudi s obzirom na to da su ga gradili masoni, ali kada smo ušli u središte tog gradića stvarno je prekrasan. Šetali smo, vidjeli što sve ima i na kraju razgledali najzanimljivije - PUB i klopu i pivu.
 Nažalost nisam uspjela završiti desert, ne običan desert nego najfiniju panacottu/cheeseecake na svijetu (to neću nikada prežalit) jer smo morali trčati na bus.
 Kada smo stigli do hostela, kupili smo neš za popit i nastavili sa onim "ni brige ni pameti dijelom" i to ponovno do ranog jutra.

Srijeda, 9. listopada 2013. - Wimble, Sherlocks House, Kensinghton Gardens (Peter Pan :D), Kings Cross Road, Arsenalov stadion

Kako najbolje vidjeti London nego iskusiti sve radosti vožnje podzemnom, šetanja i traženja mjesta koja smo željele vidjeti. Prva točka Wimble - stadion na kojem se održava Wimbledon. Moram priznati da, iako nisam imala neku žarku želju vidjeti, jako guba građevina.


Druga postaja - Sherlockova kuća, Ok, Englezi stvarno od svega naprave atrakciju, ali s obzirom na činjenicu da je Sherlock popularniji od njegovog tvroca Sir Arthura Conana Doylea nije ni čudo da je i Holmesova kuća na adresi 221B tako popularna.

Sve je nepravljeno u tom stilu i jako zanimljivo, a u suvenirnici se mogu kupiti suveniri s prigodnim motivima.


Meni najdraže mjesto u cijelom Londonu je Kensinghton Gardens gdje boravi dječak koji nije želio odrasti - Petar Pan. Savršeno, bar na jedan trenutak opet sam bila dijete :D. Pogledali smo i Dijanin memorijalni centar i Serpentine Galleries. Kings Cross zanimljiv je zbog tri stvari, prekrasne arhitekture, perona 9 i 3/4 iz Harryja Pottera (ponovno atrakcija za turiste) i hraaaaneeee. O da, već sam umrla od gladi i jedva sam čekala klopu. Zato smo jeli u meksičkom fast foodu, tako da sam po prvi put probala burito :D


Na kraju, posljednja postaja, bar toga dana bio je Arsenalov stadion tako da sam se uspjela slikati s Thierryem Henryem, s kipom, ali opet.

Navečer ponovno partijana, ja sam bila u party roomu s curama, ali sam ipak malo ranije otišla spavati. Na kraju sam se prenaspavala i bila umornija nego od pet sati sna ko do tad...







No comments:

Post a Comment